Stvarno sam htela posebnu tortu. Posebniju od svih dosadašnjih. Najposebniju.
Uvek ja to tako u martu.
Mislim.. prevrćem ideje u glavi, prevrćem i slažem reči za ovaj tekst.. isto u glavi. Sve bih nešto htela bolje, lepše, najlepše.
Na kraju je bila Reforma.
Ni nova, ni posebna. U nešto izmenjenom obliku nego inače, pravljena uz blagu dozu neizvesnosti kako će autobusom da doputuje do Beograda bez mog budnog nadzora.
"Ne brini, seko..." reče mi šofer :))
I stigla je, javlja mi Marija.
Marija danas puni 25.
Znate da je nisam zvala sine kad se rodila?
Sa 20 godina nisam se osećala dovoljno zrelo i mudro da mi iko bude sin. Tako sam ja to kapirala tada. A baš sam bila mlada tih dana.
Imala sam čak neki blagi utisak da mi je u život ušetao vanzemaljac umesto bebe.
Ustvari, otkud sam uopšte i mogla da znam šta će sve da se promeni sa rođenjem deteta. Jedno je kad slušaš o tome, čitaš.. kao nešto se pripremaš.
I nisam se baš posebno ni pripremala tih dana.
Jela sam mandarine. Svaki dan po kilo valjda.
Malo je sve, da prostite, bilo neplanirano.
Malo sam ja bila uplašena, a malo više se još od mene očekivalo na nekim drugim poljima.
Tako da.. malo ovo, malo ono.. uglavnom, stiže nama beba.
Sećam se jasno euforije onih prvih dana.
Glasova, pelena, saveta, savetovališta, praška za pupak, saveta, čipki, mašni.. roze kadice i roze boje uopšte... još saveta, običaja, crvenog končića, belog končića, belog luka i deteta koje neće da sisa.
Sećam se nelagode zbog saznanja da sam prvi primerak ženske osobe u familiji čije dete neće da sisa a ima šta. Itekako ima šta..
Pumpica za mleko i ja. Noću i danju. Sećam se jasno kao danas svog straha da je pumpica postala moja nova doživotna igračka.
Sećam se i svoje preneražene babe koja pokušava da proceni da li su mi crnji podočnjaci ili grudi. Pigmentacija je ludovala kako je htela.
Ali, dočekasmo se mi svi zajedno na noge. Lepo "odradismo" sve.
Istinski smo se zavolele nešto kasnije. Marija i ja.
A onda je bilo zauvek.
Ti davni dani, toliko šareni i živopisni u svojoj neizvesnosti, željama, nemogućnostima, svakodnevnim novim otkrićima, strahovima i osmesima, bili su savršeni.
Neke stvari su i danas ostale iste.
Decu ni sada ne zovem "sine" već po imenu, a volim ih najviše na svetu i super se zabavljamo.
Ja sam još uvek mlada. Ne zato jer se tako konstantno osećam, već zato što me baš ova Marija stalno podseća na to. I ja joj verujem.
Sad sam ja u poziciji da dajem savete, ipak se trudim da prvo budem pitana. Nekad mi uspe, nekad ne.
Paranoična sam često, a znam koliko to mladima uopšte ne treba.
Dok smo zajedno rasle nisam mnogo razmišljala o cilju i svrsi svega.
Danas sam sigurna da znam šta je važno. Uzajamni osećaj zadovoljstva i razumevanja. Poverenje.
Podrška.. uvek.
I smeh. Mnogo smeha.
Niko ne zna bolje da me nasmeje od dece.
Da li smo zadovoljni decom? Da li su ispunila naša očekivanja? Da li su opravdala naša ulaganja? Da li su svesna ovoga i onoga. Da li...
A da li su ona zadovoljna nama i da li smo im bili pravi primer za ljude?
Da li su na kraju krajeva shvatila zašto nas često nisu razumela?
Kad deca porastu, ova pitanja dobijaju odgovore.
Kako je samo dobar osećaj kad shvatiš da su deca zadovoljna tobom.
E, to je ono nešto nepoznato i lepo što smo naslućivali da nas čeka iza ćoška u toj našoj zajedničkoj budućnosti, dok smo se nosili sa odgajanjem i vaspitavanjem, sopstvenim porazima i razočarenjima. Dok smo se borili protiv trendova i predrasuda, i nestrpljivo čekali da porastu.
Stigla su ta naša deca da nas podstiču da budemo stalno bolji, samosvesniji i sigurniji u sebe. Opušteniji. Zadovoljniji.
I da nam, kad sami sebi ne umemo, kažu: ..ma zajebi to.. nije vredno.
Sad je sasvim jasno da svaki onaj trud i svaka teškoća koju smo prebrodili, svako odricanje i svaka nesanica, svaki ponos što ga progutasmo.. nisu bili uzaludni.
25 godina svega što neću ni pokušavati da imenujem bilo kakvim epitetima. Nedovoljne su mi već izmišljene reči.
I nema svih onih lepih i neponovljivih momenata na svim našim fotografijama i trakama. One najvažnije stalno nosim sa sobom. Pred očima su kad god pustim film i biće tu dok radi memorija.
Za 25 godina maženja i paženja, pevanja, igranja, grljenja, sviranja, nerviranja pa imitiranja, recitovanja, ludiranja, tešenja i smeha napravila sam tortu u koju sam, čini mi se, sve nabrojano zamesila.
Ovo je stvarno njena rođendanska torta, začinjena nekim samo nama poznatim slikama, notama i mirisima.
Kao da je čujem: S one strane duge gde padaju dede... :)
The Reformu znate svi.
Klasika.
Nezaobilazna u našoj kući kad se nešto slavi, a i ovako...
Recept ne bih da pišem, svi uostalom imamo neke svoje mere i cake, prilagođene dimenzijama i oblicima, nadograđene na onaj divan, jednostavan osnovni recept.
Dekorisala sam je otopljenom belom čokoladom, šlag kremom i Ferrero kuglicama.
Presek i ja čekam da vidim barem na slici..